dipl. inž. preh. tehn., klinička dijetetičarka
O voćnim kašicama i o tome kako ih pripremiti i kada ih početi davati već smo pisali. Rekli smo da se žitno-voćne kašice počinju uvoditi u prehranu dojenčeta tek nakon što smo već uveli povrće, meso i žitarice. Treći obrok koji će zamijeniti dopodnevno ili popodnevno dojenje u obliku voćno-žitne kašice ili voćno-mliječne kašice bit će idealan prelazni obrok prije ručka, odnosno večere.
Nove smjernice ne ograničavaju voće ni prilikom uvođenja miješane hrane. Ranije smo govorili da se bobičasto voće ne nudi dojenčadima jer se smatra namirnicom koja često uzrokuje alergiju. Navodno vrijedi i za kivi. Danas su stručnjaci na osnovu brojnih ispitivanja utvrdili da nažalost ne možemo spriječiti razvoj alergije ako potencijalno opasne namirnice ne uvodimo u prehranu. Zato vrijedi samo pravilo da najprije ponudimo prokuhano voće, a onda nakon nekoliko dana jednaku vrstu voća sirovu.
Ljeto polako daje ruku jeseni i to je vrijeme kad voća stvarno imamo u izobilju. Ako imate dojenče ili malo dijete koje voli voće, što više voća spremite u zamrzivač ili skuhajte marmeladu sa želiranim šećerom. Znam, sada ćete reći da je marmelada koncentrat šećera! Imate pravo i zato je važno kako upotrebljavate marmeladu. Kašičica odlične marmelade od kajsija koju ste pomoću želiranog šećera i štapnog miksera kuhali samo 10 minuta, pomiješana s čašom običnog jogurta ili svježeg sira, stvorit će čudo i izuzetno dobar obrok. Marmelada je odlična i u mliječnoj ovsenoj kašici.
U nastavku još nekoliko riječi o ljetnom voću, prvenstveno o onome što sadrži.
Kajsije imaju baršunastu narandžastoružičastu kožicu i kašasto mirisno meso s malo soka. Domovina kajsija je Kina. U Evropu ih je donio Aleksandar Veliki.
Kajsije se beru kad su odgovarajuće zrele jer prerano ubrane neće sazreti. Ako kupujemo kajsije, uvijek odaberimo čvrste narandžastoružičaste plodove, a zelene ostavimo jer će okus biti neizrazit. Nekoliko dana možemo ih čuvati na sobnoj temperaturi ili najviše sedmicu dana u plastičnoj vrećici u frižideru.
Kajsije sadrže izuzetno puno beta-karotena (antioksidant), rudnih tvari i vitamina A. Energetska vrijednost kajsija je mala, naime 1 plod (65 g) sadrži samo 20 kcal/84 kJ.
Kajsije se suše često kao smokve i šljive. Sušene su bogat izvor željeza, ali im se često dodaje sumpor da zadrže narandžastu boju kao i svježe kajsije. Ako uzmete suhe kajsije, bolje su one koje su smeđe jer su sušene bez prethodnog dodavanja sumpora! Ali pazite, polovica suhe kajsije ima jednaku energetsku vrijednost kao jedna svježa! Kajsije su jednostavno idealne za pripremu izvrsne domaće marmelade ili džema i dobro će doći za obogaćenje užine dojenčeta ili djeteta zimi. Kajsije možete i zamrznuti, najbolje je da izvadite košpicu i spremite polovice te ih zimi upotrijebite za kompot ili pripremu voćne kašice.
Breskve i nektarine srodna su vrsta, jedino što breskve imaju dlakavu kožicu, a nektarine glatku. Domovina breskve je Kina, a nektarine Perzija, zato je neki nazivaju perzijska šljiva. Riječ šljiva upotrebljava se zbog glatke kožice kod nektarine.
Breskve su ukusne, njihova energetska vrijednost je mala: 60 kcal/250 kJ u 100 g. Mala djeca jednom breskvom zadovolje cjelodnevne potrebe za vitaminom C, a osim toga breskva ima i malo vitamina A i B. Sadrži prehrambena vlakna i odlična je u sprečavanju zatvora. Nektarina ima nešto manju energetsku vrijednost (45 kcal/188 kJ u 100 g), dobar je izvor kalija i fosfora te vitamina A i C.
I breskve i nektarine najbolje su svježe, nekoliko dana mogu se čuvati u frižideru, a izdržat će dugo narezane na kriške u zamrzivaču. Zimi od njih možemo pripremiti osvježavajući kompot, ali na žalost za vrijeme zamrzavanja gube dobar dio vitamina.
Maline spadaju u botaničku grupu za koju je karakteristično trnovito grmlje. Dobro uspijevaju u hladnom, vlažnom podneblju Evrope, Azije i čak Aljaske. Neke sorte malina koje dobro uspijevaju u suhim i toplijim uslovima uzgajaju se i u Sjevernoj Americi.
Maline su, kao što je karakteristično za tu grupu, dobar izvor vitamina C, kalija, nijacina i riboflavina te vlakana. Imaju malu hranjivu vrijednost, samo 25 kcal (105 kJ)/100 g.
Nažalost, hranjiva vrijednost malina brzo se smanjuje nakon branja, zato ih treba što prije pojesti kad se uberu i u frižideru se ne smiju čuvati više od dva dana. Radije ih zamrznimo, naime plodovi nakon odmrzavanja ostaju kakvi su bili prije zamrzavanja. Maline se peru samo ako je to neophodno potrebno, naime vrlo su rijetko prljave (naravno, za malu djecu ih ipak operite, pogotovo ako ih niste brali sami). Dobro se mogu kombinirati s drugim voćem, npr. kruškom ili dinjom. Lagano prodinstane maline svojom aromom i okusom obogatit će čašu jogurta ili žitnu kašicu. Budući da maline kao i ostalo bobičasto voće sadrže puno pektina, dobre su i za marmeladu ili žele.
Slatke dinje spadaju u veliku porodicu tikava, u koju spadaju i krastavci, tikve i tikvice. Domovine dinje su Afrika i Azija, a u Kini ih poznaju već tri milenija. U Evropu, tačnije u Španiju, donesene su iz Afrike, odakle su se širile u Italiju i Francusku. Kristofor Kolumbo odnio ih je čak sa sobom u Ameriku.
Dinja sadrži jako puno vode i ima malu energetsku vrijednost, 30 kcal/125 kJ u 100 g. Što je meso aromatičnije narandžaste boje, sadrži više korisnog karotena (antioksidant).
Dinje se dijele na ljetne sorte koje imaju smećkastu izbrazdanu koru i zimske sorte koje imaju glatku, svjetložutu koru i blijedo, sočno meso. Najpoznatija je sorta ljetnih dinja kantalupe (ime po talijanskom gradiću Cantalupo) i ima koru u obliku smećkaste mreže. Dobro zrela je dinja koja se kod peteljke na pritisak palca lagano udubljuje, ali ne previše jer to znači da je već počela truliti.
Lubenica je puno veća od dinje, a može biti okrugla ili ovalna. Najveće lubenice imaju i po 15 kg. Lubenica ima čvrstu tamnozelenu koru sa svjetlijim zelenim šarama, a neke vrste nemaju svjetlije pruge. Aroma mesa lubenice puno je neizraženija od dinje, a uprkos tome, ako je dobro ohlađena, pravo je osvježenje u vrućim ljetnim danima.
Domovinom lubenica smatra se Indija, ali je također moguće da potječe iz tropske Afrike. U Evropu je stigla tek u 13. vijeku i u Italiji se smatra simbolom mučeništva svetog Lovre, zaštitnika kuhara. Zato se na dan Sv. Lovre 10. avgusta u Firenci svake godine održava festival lubenica.
Klasična prugasta lubenica spada u sortu Tigar i ima vatreno crveno meso, koje je od svih vrsta lubenica najaromatičnije. Poznata je i vrsta zlatna lubenica, koja ima živo žuto meso i nježan okus. Posljednjih godina i kod nas se javlja sorta Sugar baby, manje lubenice koje ne teže više od 2–3 kg, a imaju tamnozelenu koru bez pruga i slatko crveno meso.
Poput dinje i lubenica ima malu energetsku vrijednost, 30 kcal/125 kJ u 100 g. Kad je ponudimo maloj djeci, pazimo da očistimo košpice da ne bi slučajno koja skrenula u dušnik.
Grožđe je jedno od najstarijih vrsta voća, naime raslo je još u kameno doba na Kavkazu. Čovjek je vrlo rano otkrio da iz njega može dobiti ukusan sok, koji je nakon završene fermentacije još ukusniji (vino). Bobice grožđa rastu na lozi u visećim grozdovima koji su zelene, blijedo žute, plavkaste, ljubičaste ili crvene boje.
Grožđe je jedna od najhranjivijih vrsta voća jer sadrži puno prirodnog šećera, kalij, željezo, vlakna i ima dvostruko veću energetsku vrijednost (80 kcal/335 kJ u 100 g) od jabuke ili kruške.
Što se tiče sorte grožđa postoje bijele sorte i crne sorte. Po svrsi upotrebe strogo razlikujemo stolne sorte od vinskih sorti. Kod stolnih sorti poznajemo one s košpicama i one bez njih. Najbolja je sorta stolnog grožđa muškatno grožđe, koje nema košpice, a ima velike bobice prekrasnog mirisa i okusa. Prepoznajemo ga i po tome što se prodaje sigurno omotan u mekan papir da ne izgubi prelijep izgled opne grožđa.
Rabarbara je povrće, a ne voće i srodnik je kiselice. Jestive su mesnate peteljke listova, koje su sočne i kisele istovremeno. Listovi rabarbare otrovni su jer sadrže puno oksalne kiseline. Rabarbara je pravo ljetno povrće koje se većinom jede kao voće. Peteljke listova zelene su do ljubičastoružičaste boje, ove druge su puno ukusnije.
Domovina rabarbare je Sibir. Spada u namirnice s najmanjom energetskom vrijednošću, naime ima samo 7 kcal/29 kJ u 100 g.
Sadrži znatnu količinu kalcija, kalija i vitamina B1. Pripisuju joj se i laksativna svojstva.
Rabarbara se upotrebljava kod male djece kao dodatak kompotu od jabuka. Ako kompotu od rabarbare dodamo malo banane, ne treba dodavati šećer, a okus novonastale kašice jednostavno je božanski. Rabarbara se može blanširati i zamrznuti pa upotrebljavati u zimsko vrijeme kad je dostupno manje raznovrsnog voća i povrća.
